Posebni novinarski suradnik Čarobne frule Lucijan Edenlandski

objašnjava zašto voli lijepu jesen, osobito u prirodi, ali i u školi;

komentira ponovno postavljanje Zida ponosa, ali i izražava žalost

zbog smrti gospodina Fikusa Librića, najdugovječnijega i

najnačitanijeg stabla fikusa u našoj školi, Svemiru i šire, koji

nije preživio preseljenje iz stare škole u OŠ Mladost. Tako je jedno

divno biljno biće otišlo u povijest, a mi se okrećemo – sadašnjosti.

 

Jesen je godišnje doba koje katkad rastužuje, ali češće, barem u mom svijetu, puni dušu radošću. Jako volim šarenilo boja na listićima stabala, dok još ima sunca koje daje zlaćan premaz svemu oko sebe, i zbog kojega je toliko lijepo obojena ta jesen. Moja jesen nije kao u onoj Cesarićevoj pjesmi neka žena koja dolazi u tuzi kiše, ne, ona je, naprotiv, razigrana slikarica koja maše svojim kistovima i oboji vedrinom i puninom život. Plodna, vesela jesen. To je prvi razlog zašto ju volim. Drugi je razlog taj što počinje škola, a ja sam, kao što dobro znate, jako vezan uz školu: prvo sam uspješno završio Zvjezdridž, a potom sam se zaposlio u OŠ Jure Kaštelana u Čarobnoj fruli i jedva čekam da dođu novi učenici i da u novoj školskoj godini svjedočim novim školskim radostima. Za sve učenike naše škole, jer Kaštelanku, nakon sedam godina rada u časopisu, smatram svojom školom, ova je jesen naročito radosna jer su se konačno uselili u novi objekt. Naime, nakon dvije godine izbivanja s adrese Vladimira Ruždjaka 2a, nakon što su nam srušili ne samo Zid ponosa nego i cijelu školu, konačno smo se domogli vlastitoga prostora. Novog, s velikim hodnicima i velikom knjižnicom… Upravo na zidu školske knjižnice, jedne od najvažnijih prostorija u našoj (i staroj, a i) novoj školi, smjestio se naš Zid ponosa. Istina, još nema natpisa, a nema ni svih generacijskih pohvalnica (nedostaju one koje smo dodijelili za vrijeme izbivanja iz prostora škole), ali Zid je tu!

 

 

Da vas podsjetimo, Zid ponosa postavljen je za 50. obljetnicu OŠ Jure Kaštelana na inicijativu prof. Milolože. Iva Miloloža oblikovala je zlatne i srebrne generacijske pohvalnice. Na zlatnima pišu imena i prezimena učenika koji su u svih osam godina određene generacije imali školski uspjeh 5.0, a na srebrnima onih učenika koji su imali 4,9, tj. jednu četvorku tijekom svih osam godina školovanja. Iznad pohvalnica stajao je natpis UČENICI GENERACIJE OŠ JURE KAŠTELANA 21. STOLJEĆA, a prvo ime ime je Ivora Heraka, sina naše legendarne profesorice Ivanke Herak, kume naše škole koja je školi dala Kaštelanovo ime. Da nije bilo nje, škola bi nam se možda zvala OŠ Marka Marulića (prijedlog bivše profesorice hrvatskoga jezika Marije Nikolić) ili OŠ Stjepana Radića (prijedlog bivše profesorice Nevenke Majić) ili OŠ Franje Bučara (prijedlog aktivnog nam profesora Tomislava Buscha iz tjelesnog). A mi se baš ponosimo, čast svim prethodno navedenim imenima znamenitaša, da smo jedina osnovna škola u RH koja nosi Kaštelanovo ime!

I nije to jedini ponos koji želim istaknuti. Ponosimo se i učenicima koji su spremni pomagati drugima, kao što su to činili osmaši s prvašima uz Međunarodni dan pomaganja čije je obilježavanje pokrenula psihologinja Elena Boljkovac, kao i onima koji su za Zid ponosa pomagali profesorici Miloloži, pokretačici tog kontinuiranog školskog projekta, pri razvrstavanju generacijskih pohvalnica: dobro srce i spretne ruke imali su učenici 7. razreda koji su imali slobodan sat, vidio sam na svoje oči. Uz takve pomagače, zadatci se lakše i radosnije naprave. Hvala im još jednom i u Okino i moje novinarsko ime, znam da im je profesorica osobno zahvalila (zar sumnjate u moje vilenjačke uši?).

 

 

Nego, dobro je, dragi klikatelji i čitatelji Čarobne frule, dobro je. Škola nam polako poprima dušu. Puni se smijehom i razgovorom koji pomalo brišu onaj sterilan bolnički osjećaj koji smo svi imali za prvih tjedana nove školske godine. Jedino što me tišti, to vam moram priznati, jest odlazak našega Fikusa Librića na livade vječnosti. S tugom u srcu moram vas obavijestiti da nije preživio drastično obrezivanje i preseljenje u OŠ Mladost. Sad su tu neki novi biljni mu rođaci, za koje se mali ekolozi učiteljice Zdenke Seme-Pašić dobro brinu, kako možete vidjeti, ali trebat će mnogo sunaca zapasti i ponovno se roditi kako bi dosegli Librićevu mudru raskoš. Načuo sam da su neki izdanci poštovanog mi biljnog prijatelja uspjeli preživjeti, ali ne znam kada će se, i hoće li se, pojaviti u našem novom prostoru. Morat ću, čini mi se, ipak bolje našiljiti vilenjačke uši, tako mi svih zvijezda Zvjezdridža! Ono što me veseli jest da su za Dan jabuka članovi ekogrupe s pedagogicom Zdravkom Ciglenečki sadili voćke, nadam se da će se ti dobri stabloljubni običaji što više razrasti u našem školskom okružju.

P. S. Za one koji su zaboravili ili kojim čudom nisu ni znali da smo Oka i ja novinari Čarobne frule od 2016., možda ih ovaj vizual na to podsjeti.

 

                                                                                                                                                               Lucijan Edenlandski, foto: Sanja Miloloža / pixaby