Zanimljiva priča Neve Hadžibegović iz 6. b imperativnog
naslova zaslužuje biti pročitana: u njoj možda nema umjetne
inteligencije, ali ima one prirodne, autorske. I onoga čega
najviše danas treba: puno dobre staromodne mašte 🙂
(NE) OTVARAJ
Ahhhh, proljetno čišćenje. Prašine ima na svakom koraku, kutku i sličnim mjestima, a pogotovo na knjigama. Ovaj put čistim bakinu sobu, a ona ima najmanje sto čudnih i debelih knjiga.
Počela sam čistiti police kada mi je pogled zapeo za debelu knjigu smaragdno-zelene boje sa širokim zlatnim hrptom na kojem je srednjovjekovnim krasopisom pisalo velikim slovima „NE OTVARAJ“. Ja sam bila toliko znatiželjna, a knjiga se činila toliko lijepa da sam ju morala otvoriti. No bila je na najvišoj polici pa je nisam mogla dohvatiti. Zamolila sam mamu da ju dohvati, no ona mi je strogim glasom zapovjedila da bakine knjige ne diram. Iskreno, ni najmanju krušnu mrvicu mi se ta zabrana nije svidjela – mislim, kako očekujete od djeteta da ne otvori takvu knjigu? Pričekala sam da se mama vrati na prvi kat bakine kuće pa da ja mogu ljestvama do te tajnovite knjige. Hop, hop, hop i bila sam na vrhu. Uzela sam knjigu u ruke i skoro sam pala s ljestava koliko je bila teška. Spustila sam se jedva noseći to debelo blago u rukama. Potpuno me obuze nestrpljenje. Brzo sam ju otvorila čim sam osjetila čvrsto tlo pod nogama. Sad ću ju pročitati!. „Tako mi slova, napokon sam otvorena!“ podciknula je knjiga dok sam ju ja zaprepašteno držala u rukama. Oko nje širio se miris koji me podsjećao na Božić. Osjetila sam zamamne arome cimeta, vanilije, novokupljene jelke i sušene naranče. Ljudi, ovo je čudo, moram to pokazati mami i baki, pomislila sam, no dok sam rekla m, već sam bila u nekom potpuno drugom svijetu, u svijetu s puno slova, a bome i puno prašine. „Što, molim, gdje sam ja to?!“ zbunjeno sam pitala gledajući oko sebe. „Pa u knjizi si“ reklo je slovo K koje je zatim nekim čudom iskočilo iz stranice na bakine ljestve, duboko uzdahnulo, protegnulo svoje nožice i zatim se istegnulo poput medvjeda koji se upravo probudio iz zimskog sna. „U knjizi si, Nevo, a sada i ja moram natrag“, ponovilo je slovo K koje sam ja promatrala iz knjige kao kroz neki prozor. U tom trenutku čula sam i samu knjigu kako govori. „Sigurno se pitaš kako ćeš izići, hah, možeš, možeš, aha, samo pod jednim uvjetom: ako me očistiš. Mene nitko ne čita jer sam prašnjava i imam taj odbojni naslov, a svi znaju da kad odrasli misle da je nešto opasno, onda to ne diraju, a i zabrane to mlađima.“ Čišćenje? Pa s tom sam namjerom i počela ovo bivanje u bakinoj sobi. Doduše, sad sam u knjizi, ali vrlo ću brzo izići. Valjda… Odmah sam se bacila na posao kako baka i mama ne bi primijetile da me nema. Počela sam čistiti slova, pa riječi, onda i rečenice, i tako sam prešla i na čišćenje sadržaja. Nakon svih muka uspjela sam očistiti knjigu tako da je ostao samo taj fini božićni miris. Neki vole misliti na Božić i u proljeće, a ja sam defintivno među njima.. „Knjižastično, očistila si me, ali, vidiš, meni moj naslov smeta. Zbog njega me nitko i ne čita, zato sam prašnjava i prljava…“ snuždila se knjiga. Gotovo mi je bilo žao te zelene cmizdravice, a onda mi je napamet pala jedna možda neobična, ali sasvim dobra ideja. Sjetila sam se da imam olovku i gumicu u džepu jer sam taman prije no što sam počela čistiti zapisivala koje dijelove bakine sobe treba čistiti. Možda mogu zamisliti da je to čarobna gumica, možda mogu prebrisati taj nesretni naslov. Možda upali. „Uspjela sam!“ sretno uskliknuh mašući rukama zrakom. „M-m-m-molim što to?“ zamucala je knjiga. „Pretvorila sam tvoj ”zastrašujući” naslov u Otvori i vidjet ćeš. Sada će te moja baka sigurno čitati”, zadovoljno sam objasnila bivšoj prljavici. Knjiga mi se nije mogla prestati zahvaljivati i napokon me pustila iz sebe. U trenutku kada me pustila van, moja je baka uletjela u sobu. „Ma kakva je to buka? I kakva je to knjiga, zar ti nije mama rekla da moje knj-… ma čekaj, pa to nisam nikad vidjela, čini se zanimljivo, daj da pročitam.“
Svaka knjiga odnekud mora početi, a ova ima novi novcati početak, već ju je moja baka uzela u ruke. Eh, knjigama je baš lijepo: svaki put kad ih netko otvori, to je novi početak, dok se meni čini da moje čišćenje nije ni počelo.
Neva Hadžibegović, 6. b, foto: Hippopx
