Veselje nije dugo trajalo jer opet ne možemo igrati nogomet. 

Nadam se, kao i svi ljubitelji nogača, da će Škola ubrzo vratiti

golove, a još više se nadam da djeca koja se koriste školskim

igralištem više neće trgati mreže niti se vješati po golovima.

Vrativši se na staru adresu, sve je učenike naše škole, ali i lokalne zajednice, razveselila činjenica da smo dobili divno veliko školsko igralište koje je namijenjeno za nekoliko sportova. Mislim da ste mogli pretpostaviti da imamo nogometno igralište i košarkaško igralište. Ali nemamo samo jedno košarkaško igralište već dva. Osim toga, imamo i jedno za graničar, i onda još i atletsku stazu i skakalište za skok u dalj. Doduše, nema više onog igrališta za odbojku na pijesku koje se pojavilo pred kraj životnoga vijeka naše stare školske zgrade, ali činjenica je da ga i nismo mnogo upotrebljavali. Zapravo, mogli bismo zaključiti da smo, što se tiče sportskih uvjeta, jako sretni sa svim navedenim. Idilično, zar ne?

Golovi na prisilnom odmoru u malom atriju. Dokad? Sve dok Škola ne odluči da su se djeca popravila, da se više neće vješati po njima, kidati mreže i uništavati trake.
Foto: Domagoj Galić

E, pa, bilo bi da nisu nestali golovi. Da, da, dobro ste pročitali. Golova nema i svi se pitaju zašto. Odgovor leži u malom atriju naše škole. Naime, djeca koja su upotrebljavala školsko igralište skidala su mrežu, vješala se za golove i trgala bijele trake koje su bile zalijepljene na golove. To je navelo profesore tjelesnoga i ravnatelja da uklone golove kako bi spriječili moguće ozljede onih koji se vješaju, ali i da se golovi više ne bi oštećivali. Pitanje je kada će biti vraćeni, na to još nismo dobili odgovor. Nadam se, kao i svi ljubitelji nogača na školskom, da će to biti ubrzo, a još se višenadam da ih djeca koja se koriste školskim više neće trgati.

Domagoj Galić, 6. a, foto: DG